Kojoti - Kojoti mp3 flac download

KOJOTI - Kojoti (2009, Slušaj najglasnije) Ovo je zaista stari snimak legendarnih Kojota kada je pjevač bio Buš, Robert Bušić prije nego što su postali miljenici širokog auditorija u vrijeme kada je tokom ratnih godina 1992-1994 bilo neprimjereno u Hrvatskoj vrtjeti Partibrejkerse ili Električni Orgazam. Međutim, bilo je klubova po Hrvatskoj koji su ih vrtjeli (Podravac u Virju, npr), a taman u tom momentu su kao glavne zvijezde uskočili Majke i tada vrlo ortodoksni, skoro bezazleni Hladno Pivo i Zadruga koji su si stvorili sjajne odskočne daske za budućnost jer su znali što hoće i što mogu. O Kojotima sve najbolje, zna se tko su i što su, no ovdje su, ruku na srce, ono što su trebali biti u vrijeme svojih najvećih hitova u drugoj polovici '90-tih. Ali, zna se, TV, video, mediji (i bla, bla, bla...) od njih su napravili zvijezde koje su se tek tu i tamo dokazale, te su zauvijek otišli u povijest kao kratki blijesak hrvatskog r'n'r-a. Ekipa se rasijala, Davor Viduka je osnovao Kawasaki 3P koji je s vremenom postao jedan od vodećih hrvatskih rock bandova, no Kojoti još i dan danas slove kao jedan od ubjedljivo najjačih r'n'r bandova bez obzira što se vremenski odmak odužio na gotovo punih 20 godina. Strašno je čuti originalne verzije nekih velikih hitova koje je kasnije pjevao Alen poput "Razuzdan i lud". U ovoj postavi koja je snimila ovih ukupno 20 pjesama bili su Jurica Nižić (bas), Mario Anušić (bubnjevi), te spomenuti Davor Viduka (gitara) i Robert Bušić - Buš (vokal), a oni svi su živjeli za r'n'r koji ne samo da je tada značio strahovitu snagu pripadajuće vinkovačke scene, već je bio i osnovna pokretačka snaga, nažalost zakašnjele ex-Yu snage koja se ugasila zbog usranog i nametnutog rata. Sjećam se da sam ih u ovoj postavi jedan i jedini puta gledao na prvom "Fiju-briju" festivalu u Domu sportova 1993. kada se jasno vidjelo da unatoč sviračkoj snazi još uvijek nisu spremni za veliki zalogaj koji se zove nastup ispred nekih deset tisuća ljudi. Upravo iz tog vremena datiraju ovi snimci za koje na omotu albuma ne stoje nikakvi podaci gdje su snimljeni i producirani, a možda je i to upravo draž svakog novog otkrivanja Kojota koji su tada bili jedni od otkrića Sale Dragaša i Zdene Franjića. Prvi dio ovog opsežnog dokumentarnog materijala su studijski snimci vražje dobro nabrušenih garažnih r'n'r pjesama "Okamenjen", "Sto milja daleko od nje", "Na kraju svijeta"... koje su mahom skidane sa audio kasete (na nekim mjestima se čuje onaj sindrom prežvakane trake), no međutim vidljivo je s ovim dalekim vremenskim odmakom da Kojoti nisu imali ništa više od uobičajene relacije sex'n'r'n'r no drogs. Bare, njihov drugar i poznanik je ostvario zvjezdanu i karizmatičnu karijeru odmetnuvši se u individualne buntovnike koji tvore jezgro najjebenijih r'n'r stvaratelja na području ex-Yu, no međutim Kojoti su u tom pristupu bili prilično nevini, gotovo nenapušen i vrlo malo pijan band. Štoviše, bili su vrlo koncizni svirački sa solidnim pjesmama kojima je manjkala karizma bolesnika, luzera, otkačenjaka i osobenjaka kakav je Bare ili Cane. U tome je stvar. Kojoti sa Bušom su bili odličan svirački band, ali tu nije bilo upečatljivosti ekscesa r'n'r-a, a o tome Bare uvijek voli govoriti. A to i jest jedan od bitnijih razloga što je ovaj band propao.Drugi dio albuma je snimka koncerta iz kluba "Ex" u Varaždinu, 24.XI 1994. kada je u Hrvatskoj vladala totalna anarhija koja doduše, Zagorje i Međimurje nije dotaknula poput Podravine i Slavonije gdje su gardisti dolazili s kalašnjikovima i porazbijali cijeli lokal. Međutim, kako god da se vratim u to vrijeme, niti ovaj snimak koncerta Kojota nije nikakav doprinos tom vremenu. Bezazleno su preskočili ratno vrijeme, ničega se nisu dotaknuli, za ništa se nisu pokušavali boriti i tupo su slijedili neke prlično individualne stavke koje tada nikome ništa nisu značile. Ne, to definitivno nije bio r'n'r band sa snagom i izrazom koji bi rekao 'ljudi uzmite krampove, bombe, šta god da imate' da istjerate Miloševića iz Hrvatske i da se pokrene underground bujica osviještenja poput Overflow ili Majki. Kada se zaista malo bolje pogleda, jedini pravi borci u tom vremenu bili su Boa (ona sjajna stvar "Zemlja", 1992. i album "Kraj djetinjstva", 1994), dok su se ovi tada zanemarivi rockeri borili da okupe na koncertu barem 100-200 ljudi. Šta god da jest, nije pošteno. Rock and roll bi trebao govoriti o situaciji koja vlada, trebao bi poput punka govoriti o svim nezadovoljstvima na najslobodniji način, no ovdje nema ništa od toga. Užasno je čuti da je Buš 1994. pjevao pjesme na relaciji dečko-cura kao da je uzeo šablon Mick Jaggera, Deep Purple i Whitesnake koje živo boli kita što se događa u njegovom dvorištu dok su prije toga ubili Ivicu Čuljaka, odnosno Satan Panonskog. Kojoti su tada htjeli biti samo popularan r'n'r band i ništa više. S vremenom su to i postali zahvaljujući svojom odličnom svirkom i hitovima koji su se vrtjeli i u najzabitijim krčmama, ali nikada nisu uspjeli napraviti nešto više poput njihovih vjernih sljedbenika No Rules iz Tuzle koji su jasno dali do znanja što ih ždere i protiv čega se treba boriti.Ovo je samo dokument vremena jednog banda koji je bio blagi uljuljani oportunist i koji ništa nije govorio o vremenu u kojem živi i radi. Ocjena (1-10): 4